Što su kemijski removeri za uklanjanje trajne šminke?

U svijetu trajne šminke izraz „kemijski removeri“ zvuči impresivno, ali što on zapravo znači?

Kemijski removeri nisu nova inovacija u beauty industriji, a ipak je njihova primjena u trajnoj šminki (PMU) i dalje obavijena velom tajne.
Mnoge PMU majstorice i majstori vide ih kao čarobno rješenje koje može popraviti svaki problem s loše izvedenom trajnom šminkom ili tetovažom. No vrijeme je da razbijemo taj mit: u kemijskim removerima nema ničeg čarobnog. To su agresivne kemijske otopine koje mogu sadržavati kiseline, lužine ili slane otopine, a namijenjene su pojačavanju traume koju nanosi igla majstora.

Postupak kemijskog uklanjanja trajne šminke takvim kemijskim removerima uključuje kombinaciju mehaničke i kemijske traume kože. Mehaničku traumu uzrokuje igla, slično tehnici koja se koristi pri izradi trajne šminke ili tetovaža. Za nanošenje traume koži koriste se strojevi za tetoviranje ili uređaji za trajnu šminku, kako bi kemijski remover mogao prodrijeti u tkivo.

Kemijska trauma, s druge strane, izravno ovisi o vrsti kemijskog removera – kiselinskom, lužnatom ili slanom – i o stupnju njegove agresivnosti. Raspon djelovanja znatno se razlikuje: od minimalnog pojačanja, tipičnog za slane kemijske removere, do vrlo agresivnog djelovanja kiselinskih s pH 1–2 ili lužnatih kemijskih removera s pH 13–14.

Takvo kombinirano oštećenje kože dovodi do djelomičnog razaranja tkiva, pri čemu se čestice pigmenta izbacuju zajedno s nekrotičnim tkivom. Upala u tom procesu ima ključnu ulogu jer privlači stanice imunosnog sustava u oštećeno područje, a one tijekom upalnog odgovora pomažu daljnjem čišćenju čestica pigmenta.

Što je djelovanje na kožu agresivnije, to je upala jača, a tetovaža ili trajna šminka uklanja se oštećenjem tkiva i nekrozom. Međutim, majstori često ne shvaćaju koliko je opasno koristiti kemijske removere bez potpunog razumijevanja njihove agresivnosti. Riskiraju hodanje po tankoj granici između uklanjanja pigmenta i očuvanja zdrave kože te mogu izazvati teška oštećenja i ožiljke.

Čak i unutar određene skupine kemijskih removera, primjerice kiselinskih, postoje velike razlike u agresivnosti, sastavu, koncentraciji kiseline i razini pH. Mnogi majstori ne znaju koja je pH vrijednost kemijskog removera kojim rade, što dovodi do pogrešaka i teških komplikacija. Situacija s lužnatima još je gora – teže ih je kontrolirati i mogu imati pH do 13–14, usporediv sa sredstvom za odčepljivanje odvoda. Lužnati removeri mogu razoriti tkivo kolikvacijskom nekrozom, pa je teško upravljati dubinom i intenzitetom njihova djelovanja.

Zaključno, kemijski removeri nisu čarobna rješenja; to su alati koji pojačavaju traumu kože u nadi da će se pigment izbaciti zajedno s nekrotičnim tkivom, a koža očistiti upalnim odgovorom imunosnog sustava. Pozivam sve PMU majstorice i majstore da se prema kemijskim removerima odnose s najvećim oprezom. Proučite mehanizme njihova djelovanja, razumijte njihovu agresivnost, sastave, koncentracije i razine pH te ih u praksi primjenjujte promišljeno.

O ovoj temi postoji još jedan članak: Kemijski removeri za uklanjanje trajne šminke: mitovi i istina